„Lahko je biti patriota kad te finansira inostranstvo“

„Lahko je biti patriota kad te finansira inostranstvo“

Ovu rečenicu pročitao sam ispod priloga NOVE BH o nama. Neko ju je napisao usput, možda uz jutarnju kahvu, i zaboravio je nakon pet minuta.

Ja nisam.

Pročitao sam je kasno navečer, u radnji, između dva paketa koja su ujutro trebala na poštu. Pokazao sam telefon Eldi. Dugo smo šutjeli. Onda je samo rekla: „Da bar znaju, Bakire.“

Ovaj tekst je za sve one koji ne znaju. I za sve one koji znaju, jer su isto to prošli na vlastitoj koži.

Ko nas zaista finansira

Niko nas ne finansira iz inostranstva. Nemamo investitora, fondaciju niti ikoga ko nam šalje novac.

Jesam li dobio novac od roditelja? Nisam dobio. Posudio sam. 

To nije bila moja ideja. Oni su insistirali. A ja sam sve vrijeme znao ono što je teže od svakog kredita: da moja majka vodi najtežu borbu na svijetu, borbu s rakom.

Teško je opisati kako je kada ti majka, usred vlastite borbe za život, stavi u ruke novac koji su ona i otac godinama skupljali i kaže ti da vjeruje u tebe. Kada znaš da bi taj novac možda trebao njoj, a ona ga daje tebi. Ta odluka bila je možda najteža u mom životu. I nema dana da ne mislim o njoj.

Taj novac vraćam i vratit ću ga do posljednje marke. Jer ovaj dug nije samo novac. To je dug vjere koju su moji roditelji imali u mene onda kada im je i samima bilo najteže.

Uz to imamo četiri kredita i kartice iskorištene do granice preko koje se više ne može. Svaka mašina u našoj radionici ima svoju ratu. Svaka rolna folije, svaki paket majica, svaki oglas koji vidite na Facebooku.

Saberite sve to, pa mi recite gdje je tu inostranstvo.

Sigurna plata koju ostavljam

Malo ko zna da sam sve ovo vrijeme radio i u drugoj firmi. S izuzetno dobrom platom. Sigurnom. Onom za koju mnogi u ovoj zemlji mole da je dobiju.

Danju sam radio tamo, a popodne, navečer i noću ovdje. Godinama.

I sada tu sigurnost ostavljam.

Ne zato što ovdje dovoljno zarađujemo. Naprotiv. Kada platimo rate, materijal i sve obaveze, nama neće ostati faktički „ni za kilfe“. Izračunao sam to stotinu puta i svaki put je izašlo isto.

Ali jedne noći, za stolom punim papira, Elda i ja smo shvatili da drugog puta nema. BE SHIRT s pola mog vremena i pola moje snage ne može narasti dovoljno da vrati sve što dugujemo. Ili ćemo dati sve, ili ćemo sve izgubiti.

Ostaviti sigurnu platu s četiri kredita, praznim karticama i novcem posuđenim od roditelja nije hrabrost. To je skok bez mreže. Svaki razuman čovjek bi nam rekao da smo ludi. Možda i jesmo. Ali stati na pola puta ne smijemo.

Ono što se ne objavljuje

Na Instagramu vidite novu kolekciju, lijepe fotografije i zadovoljne kupce. To je istina, ali samo pola istine.

Druga polovina su dani kada firma ima novca za materijal, a mi nemamo za sebe. Kada se odričemo stvari koje drugi smatraju sasvim normalnim, jer svaka zarađena marka mora nazad u posao. Kada kažemo „nema veze, sljedeći mjesec“, a znamo da ni sljedeći mjesec neće biti drugačiji.

To su noći kada ležimo u mraku, gledamo u plafon i računamo. Hoće li ovaj mjesec biti dovoljan za sve rate? Šta ako narudžbe prestanu? Šta ako se mašina pokvari baš sada? A ujutro ustanemo, otvorimo radnju i nasmiješimo se kupcu, jer on nije kriv za naše brige.

I to nije prošlost. To nije priča o „teškim počecima“ koja se priča s osmijehom kada se uspije. To je naša sadašnjost.

Svako ko je pokrenuo posao u ovoj zemlji zna o čemu govorim. Zna kako je biti istovremeno direktor, radnik, dizajner, kurir i onaj koji u ponoć odgovara na poruke. Zna onaj strah kada zazvoni telefon, a ne znaš da li zove kupac ili banka. Zna kako je uložiti sve, a ne dobiti ništa, pa sutradan ponovo ustati.

I zna koliko zaboli kada daješ sve od sebe, a neko te jednom rečenicom proglasi nekim kome je sve servirano na tacni.

Povjerenje kada ti je konkurencija Temu

Imamo radnju u Srebreniku, ali najveći dio posla radimo putem interneta. A povjerenje se na internetu gradi teško. Polahko, narudžbu po narudžbu. Kupac ne vidi naše ruke, ne može opipati majicu i ne zna jesmo li pošteni ili smo samo lijepo fotografisali proizvod.

A na istom ekranu na kojem se pojavi naš oglas pojavi se i Temu. Majica za nekoliko maraka. Hiljade artikala. Reklame s budžetima o kojima ne možemo ni sanjati.

S tim cijenama se ne možemo takmičiti. I nećemo. Jer iza naše majice stoje ljudi koji je štampaju, pregledaju, pakuju i potpisuju vlastitim imenom. Iza nje stoji porez plaćen u Bosni i Hercegovini.

I iza nje stojimo mi, jer se ne krijemo. Vrata naše radnje su otvorena: dođite, uđite i pitajte šta god vas zanima. Na telefon se javljamo lično. Naša imena i lica stoje iza svega što radimo.

Kada kupite od Temua, novac ode daleko i nikada se ne vrati. Kada kupite od nas, ili od bilo kojeg domaćeg malog biznisa, taj novac ostaje ovdje. Njime se plaća rata, porez i domaći dobavljač. I omogućava nam da ostanemo.

Šta je za mene patriotizam

Nije lahko biti patriota. Ni kada te neko finansira, a kamoli kada te ne finansira niko.

Patriotizam je ostati kada je lakše otići. Uzeti kredit ovdje, a ne kartu za avion. Plaćati porez ovdje. Graditi ovdje, iako bi negdje vani isti trud vrijedio dvostruko više.

Mogli smo otići. Nismo. Ne zato što nam je ovdje lahko, nego zato što je ovo naše.

Fotografija koja je stigla izdaleka

Prije nekog vremena stigla je jedna fotografija. Malena, sitna, s očima koje još ne znaju gdje gledaju. U porodici se rodila curica, a ja sam postao amidža.

Te večeri sam tu fotografiju otvarao bezbroj puta. Smijao sam se sam sa sobom, kao dijete.

A onda se, negdje usred te sreće, uvukla tiha misao. Ona je daleko. A mi ne možemo otići. Ne ovaj mjesec, ne sljedeći, ko zna kada. I znao sam da ću je još dugo gledati samo na ekranu, a da je neću moći poljubiti u čelo.

Onda je zazvonio telefon. Brat i roditelji. Kupili su nam karte. Samo dođite.

Šutio sam u slušalicu dugo. Nisam znao bih li se zahvalio ili zaplakao.

Te noći prvi put sam sebi postavio pitanje koje sam dotad izbjegavao: vrijedi li sve ovo? Krediti, noći bez sna, propušteni trenuci s ljudima koje volimo. Da li je ijedan posao vrijedan toga?

Elma

Odgovor na to pitanje ima sedam godina. Zove se Elma.

Svako jutro me pita isto: „Tajo, hoćeš li danas doći ranije?“ I svako jutro kažem: „Hoću, srce, potrudit ću se.“ A onda dođe veče, pa narudžba koja mora izaći, pa mašina koja zastane, pa poruka na koju se mora odgovoriti. I kada otvorim vrata kuće, ona već spava.

Uđem tiho u dnevnu sobu i gledam je kako spava. Pored nje crtež koji je pravila za mene i čekala da mi ga pokaže. Ponekad zaspe obučena, jer je htjela biti budna kada tajo dođe.

Nema tog kredita, te rate ni te neprospavane noći koja boli kao taj prizor.

Elda to podnosi tiše od mene, ali znam da je boli isto. Ona je ta koja Elmi pred spavanje kaže „tajo samo još malo radi“, iako ni sama ne zna kada ću doći. Ona je tokom dana i majka, i spikerica, i pola ove firme, a navečer opet majka koja čeka da se kuća napuni. Nikada se nije požalila. Samo me ponekad, dok zajedno stojimo iznad usnule Elme, uhvati za ruku i ne kaže ništa. Ne treba ništa ni reći.

Ponekad Elma dođe u radnju. Sjedne u ćošak, slaže majice onako kako ona misli da treba i ozbiljno kaže: „Pomažem vam da brže završite, pa da idemo kući.“ Elda i ja se pogledamo, i oboje okrenemo glavu da ne vidi da su nam oči pune.

Ona ne zna za kredite, kartice i rate. Zna samo da su tajo i mama stalno na poslu. I nikada se ne ljuti. Samo nas zagrli kada konačno dođemo. Čvrsto, kao da se boji da ćemo opet otići.

Sve ovo gradimo zbog nje. Da jednog dana ne mora birati između svoje zemlje i dostojanstvenog života. Da ne mora nikome objašnjavati ko je finansira. Da zna da su njeni roditelji, kada je bilo najteže, ostali i nisu odustali.

Elma, jednog dana ćeš pročitati ovo. I želimo da tada znaš da nijedan dan koji smo proveli daleko od tebe nije bio za nas. Svaki je bio za tebe.

Zašto sam ovo napisao

Ne pišem ovo da bi nas iko žalio. Ne treba nam sažaljenje. Izabrali smo ovaj put i nosit ćemo ga do kraja.

Napisao sam ovo jer sam osjetio potrebu da to konačno neko kaže naglas. Jer svaki čovjek, a pogotovo svaki mali biznis, ima i ovu drugu stranu. Stranu o kojoj se šuti. Koju ne vidite na fotografijama, u oglasima ni u prilozima na televiziji. Stranu s kreditima, strahom, neprospavanim noćima i trenucima propuštenim s ljudima koje volimo.

Ljudi uvijek vide samo „rezultat“ nečijeg truda. Novu mašinu, punu radnju, prilog na televiziji. I po tome sude. Ali niko ne vidi put koji je doveo do toga.

Ovo što sam napisao nije rezultat. Ovo je put. Stvarni, onakav kakav jeste, bez uljepšavanja. I iskreno, mi smo još uvijek na njemu. Daleko smo od kraja.

Nadam se da ćemo jednog dana imati taj „rezultat“. Da ćemo vratiti posljednju ratu, vratiti roditeljima posljednju marku, otići kod "amiđinog" kad god poželimo i doći kući dovoljno rano da nas Elma dočeka budna. A ako i kada se to desi, želim da se zna kako je do toga došlo.

Iza svake male radnje u vašem gradu, iza svakog malog online shopa, iza svakog „malog“ preduzetnika stoji neka slična priča. Možda još i teža od naše. Samo je niko nikada nije ispričao.

Zato, sljedeći put kada ispod nečijeg truda poželite napisati da mu je neko sve dao, zastanite na trenutak. Možda je taj čovjek upravo te noći sjedio za stolom i računao kako da preživi još jedan mjesec.

Hvala vama

Svakome ko je ikada naručio od nas: niste kupili samo majicu. Platili ste jedan dio rate. Poklonili ste nam jednu mirniju noć. Možda i jedno veče ranije kod kuće, s Elmom.

Vi ste jedini „investitor“ kojeg BE SHIRT ima. I jedini kojeg želimo.

A vama koji ste napisali onu rečenicu: ne ljutim se. Samo vas pozivam da nam dođete na jedan dan. Popit ćemo kahvu, a vi pogledajte kako izgleda kada dvoje ljudi sami, svakog dana iznova, pokušavaju opstati u svojoj zemlji.

Možda ćete tada napisati drugačiji komentar.

Bakir
BE SHIRT, Srebrenik